lip 26, 2024

Tradicionalne kamene kuće

Tradicionalne kamene kuće postaju sve interesantnije i atraktivnije za stanovanje ili iznajmljivanje. Obnova starih kamenih dalmatinskih kuća težak je i dugotrajan posao, a također i poprilično skup. Rekonstrukcija takvih nekretnina daje veličanstvene rezultate ukoliko vlasnici ne “izmišljaju” tradiciju, koriste prirodne materijale koji su se i prije upotrebljavali, te tradicijske građevine prilagođavaju postojećem prostoru.

Danas kamene kuće smatramo kulturnom baštinom; one su svjedočanstvo načina na koji su naši preci udovoljavali životnim potrebama i stvarali zavičaj. U današnjem globaliziranom svijetu, posebnosti pojedinog područja sve su dragocjenije. Zbog toga težimo očuvanju i njegovanju kulturne baštine jer izgubljeni identitet znači i izgubljeni zavičaj.
Karakteristike starih kamenih kuća na Jadranu
Osnovna poveznica u gradnji su grupacije kuća koje pripadaju jednome rodu (prezimenu). U Dalmaciji ih nazivaju “dvori”, a u Istri “korte”. U početku su se gradila mala ili zajednička kučišta koja su odgovarala osnovnim funkcijama – stambenim te gospodarskim (tzv. pojate, mlinovi – vodenice). Skučene, jednoprostorne kuće polako su se počele nadograđivati. Prizemlje takvih kuća katnica koristilo se kao konoba u vinorodnim područjima, a u stočarskim kao štale, dok je kat služio za spavanje. Na kat se najčešće išlo vanjskim kamenim stubama. S vremenom su se prostorije počele povezivati kroz unutarnje drveno stubište.
Glavna prostorija ostaje kužina koja je uvijek bila u prizemlju. Ognjišta (komini) kao središte okupljanja obitelji u početku su bila na sredini prostorije (kužine). S vremenom, kada kuća više nije bila jednoprostorna, ognjište se pomiče prema jednom od zidova. U sjevernijim područjima ognjište je na razini poda, dok je južnije podignuto 10 do 20 centimetara. U Konavlima su ognjišta bila visoka do 60-ak cm, tj. na “radnoj” visini kako bi domaćici bio olakšan rad. Radna ploha ognjišta radila se od nabijene gline, a kasnijih godina od pune opeke (matuna). Rjeđe su to bile metalne ploče na podlozi od tucanog kvarcnog kamena.

Prozori su u tradicijskom graditeljstvu bili mali, prvenstveno zbog nabave stakla. Međutim, ljudi su tada svakodnevno obavljali poslove na otvorenom. Malim prozorima štitili su se od sunca, kiše i nevremena. Prije upotrebe stakla, prozori su bili otvori malog formata s jednokrilnim kapkom (škurom) koji se otvarao prema unutra. Tek potkraj 19. ili početkom 20. stoljeća prozori su postali veći, uvijek pravokutnog, uspravnog formata, jednostruki ili dvokrilni. Uz takve prozore postavljale su se škure s horizontalnim letvama, lajsnama.

Po istom principu, na vanjska ulazna vrata postavljaju se horizontalne letve uglavnom širine 20 – 25 cm. Zatvaraju se drvenim kračunima (zasunima). I vrata i prozori najčešće su bojani zelenom, a ponegdje sivom bojom. Plavi otvori karakterističniji su za južnije mediteranske zemlje.

Najmarkantniji elementi kamene kuće su balature, volte, solari… Osnovna funkcija im je povezivanje sadržaja u prizemlju s katom. U pravilu su se gradili na južnoj strani kuće kako bi štitili vrata konobe od prekomjernog zagrijavanja. Zimi su žene tu sjedile i radile svoje uobičajene poslove (prele pređu, plele…). Pred vratima kata uz ogradu obično su bile kamene klupe predviđene za odmor, a često je s toga mjesta bio pogled na polje. Dodatna kvaliteta ovakvih kuća bila je natkrivena terasa.

Ambijent s kamenim zidovima, kamenim podovima, kamenim klupama, s karakterističnim mirisom kamena u ljetnim večerima. Dvorišta u kojima najčešće hladovinu daju kostele, murve (dud), loze… Nadahnuće koje je nepresušan izvor inspiracija kod uređenja interijera.